Otvara oči i ustaje iz kreveta.
Zna da je kraj računara čeka šoljica vruće kafe iako je sigurna da je ona nije skuvala.
Upalila je cigaretu i kao fleš se setila sna. Brzo je uzela pismo i prsten.
Pre nego ga je otvorila setila se njega, setila se sa kojom je žestinom i željom pokušavao da joj objasni nešto. Spustila je pismo na sto.
Setila se da je samo čula slovo S.
Sreća, Susret, Strast. Sunce...ulazi u sobu kroz jedva primetni prostor između zavesa i greje joj stopalo, golica je, meškolji se ali ipak prihvata toplotu sunca.
Povlači poslednji dim i tad shvata. Brzo uzima pismo i bulji u njega i tek tada kapira da su prva dva početna slova dveju reči ista slova kao ona sa mašine i prstena.
Konačno je ukapirala nešto i sada kada ih sa pažnjom pročita sve joj je jasno.
Ali... opet je zbunjuje. Hvata je panika, prožima je strah. Ne, ne želi o tome da razmišlja. Pomislila je da bi on možda...
- Dobro jutro. Kako si spavala? Nadam se da uživaš u Ssssss
- Dobro jutro. Sanjala sam tebe.
Došao je tek tako, poljubio je za dobro jutro i sklonio zavese, pustio je celo sunce u njenu sobu. Uzela je prsten i pismo i krenula ka njemu ali, nije ga više bilo.
Postala je konfuzna od kad je ugledala pismo i prsten i ta prokleta slova... i što je više razmišljala o načinima kako da ih rastumači to bi više tonula. Išla sve dublje i dublje u lavirint.
Sedela je na stolici i posmatrala svoje nokte.
Sada joj je bilo žao što je bacila prsten ali nije želela da ide po njega, iskomplikovaće situaciju i opet će se zbuniti. Možda mu je ipak bolje napolju, možda on stvarno tamo pripada, svemu samo ne njoj. Jer kada je na njenoj ruci ona ga ne želi ali kada je van domašaja tada ga želi samo za sebe. Zašto mora biti tako komplikovano?
Otvorila je vrata i izašla.
Otišla je iza kuće i uzela prsten.
Ušla je u sobu i našla staklenu providnu kutijicu u kojoj će ga držati.
Spustila ga je unutra. Pismo je preklopila nekoliko puta, pa ga stavila u fioku.
Dvoumila se između prve i zadnje ali se ipak odlučila za treću. Upalila je još jednu cigaretu. Savest, Smisao, Sssssloboda.
Uplašeno je pogledala prsten koji je stajao u staklenoj providnoj kutijici i nije bio nimalo lep. Sunčeva svetlost koja je ulazila u sobu se odbijala od stakla providne kutije i prsten nije mogao da blista svim svojim bojama i da privlači pažnju.
Više nije znala šta da radi.
Imala je dve solucije ili da ga drži u staklenoj providnoj kutijici ili na prstu. U staklenoj kutijici nikada ne bi mogao da pokaže sve svoje potencijale bio bi ugušen.
A na ruci, na ruci bi gušio nju. Zašto su postojale dve opcije?
Da li zato što je druga rečenica u pismu imala samo dve reči i baš druga reč je bila reč na slovo S i.... Ne, nema smisla.
Stavila je tačku. Izvadila je prsten iz staklene kutijice i spustila ga je na sto.
Vratila se svojoj kafi i polako nalazila izlaz iz lavirinta.
Setila se kako on divno priča, setila se njegovih očiju... sve je nestalo a on se opet pojavio. Poljubio je za dobro jutro i šapnuo joj je nešto na uvo.
Samo je čula...Sssss.
Нема коментара:
Постави коментар